Poznati svjetski komičar za N1: Mnogi zapadni mediji zapravo su izraelske psihološke operacije

Trenutačno ste na svjetskoj turneji. Možete li nam nešto reći o svom nastupu koji će gledatelji moći vidjeti u Zagrebu?

Već neko vrijeme sam na turneji, ovo mi je prvi put da nastupam u Zagrebu, a potom i u Sarajevu. Nikada nisam mislio da ću doći ovamo i za mene je to sjajno iskustvo. Uvijek je izazov pred publikom u inozemstvu izvesti predstavu koja je napisana i koja se izvodi u SAD-u. U isti sam mah uzbuđen i pomalo nervozan, ali jako se veselim podijeliti svoj nastup s publikom u Zagrebu. Nadam se da će im se svidjeti.

Onda možda da krenemo od činjenice da izvorno niste komičar…

Nisam, 20 godina bio sam liječnik prije nego što se sve to dogodilo. Radio sam kao liječnik do 2011., kada se dogodilo Arapsko proljeće, revolucija. Snimio sam nekoliko YouTube videa u kojima sam ismijavao medije i tadašnje državne medije. Postali su viralni. Ubrzo mi je ponuđena vlastita TV emisija. Bio je to golem uspjeh u Egiptu i arapskom svijetu. No onda sam imao problema s vlastima, raznim vrstama vlasti. U jednom trenutku postalo je teško nastaviti s emisijom pa je ukinuta i morao sam otići iz zemlje.

Intervju s Piersom Morganom

Govoreći o vašem viralnom radu, globalna publika vas je ponajprije upoznala 2023. nakon početka izraelskog rata u Gazi i genocida koji se počeo razotkrivati. To se dogodilo tijekom vašeg vrlo zapaženog intervjua s Piersom Morganom, nakon kojeg su mnogi počeli guglati i zapitali se: "Što to Bassem govori?" Koliko god intervju bio humorističan, bio je i vrlo ozbiljan te je predstavljao svojevrstan poziv publici. Kako tri godine poslije gledate na taj trenutak? Je li to bio jedan od katalizatora koji su otvorili prostor za dolazak novih informacija u globalne mainstream medije?

Mislim da je pomogao ljudima da obrate pozornost na ono što se događa iz drukčije perspektive. Umjesto da se koriste samo hladne činjenice, podaci i rasprave. Satira je pomogla probiti taj zid, ljudi su počeli gledati propagandu drugim očima. Ali nisam bio jedini. Bio sam jedan od mnogih koji su počeli govoriti o tome. Možda sam bio među prvima, ali neki su to radili mnogo prije mene. Kao što ste rekli, bio je to katalizator. Imao sam sreće da to postane viralno. Mislim da ljudi danas mogu vidjeti koliko su bili indoktrinirani, kako im se lagalo i kako su bili manipulirani informacijskim ratom koji Izrael vodi putem svoje propagande. Danas postoje ljudi koji rade mnogo učinkovitiji posao od mene i razotkrivaju ono što Izrael svakodnevno čini. Kad danas razgovarate s ljudima, vidite razliku u mišljenju i koliko su se stavovi promijenili.

Mišljenja su se na neki način promijenila. Biste li rekli da svjedočimo raspadu ili slabljenju izraelskog narativa koji se desetljećima gradio?

Rekao bih da je došlo do slabljenja te vrste propagande kod mnogih ljudi koji je više ne prihvaćaju. No, iskreno i nažalost, propaganda je i dalje vrlo snažna. Pet puta su uvećali sredstva za "hasbaru", izraelsku propagandu, proračun za "hasbaru" prije je iznosio 120 milijuna dolara godišnje, a sada je povećan na 750 milijuna dolara godišnje, što je velika količina novca za propagandu.

I, nažalost, i dalje postoje ljudi koji ne obraćaju pozornost, koji su i dalje pod njezinim utjecajem, manipulirani ili čak zbunjeni. Dakle, iako ne djeluje na mnoge, i dalje je puno onih koji su zarobljeni u tome.

Zapadni mediji - državni mediji

Dio problema s tom propagandom oduvijek su bili zapadni mediji. Često kritizirate ulogu zapadnih medija, Što je, po vašem mišljenju, problem? Politički pritisak? Strah? Ili novinari i medijske kuće zapravo vjeruju toj propagandi?

Mislim da zapadni mediji nisu pošteni. Mislim da su ili manipulirani ili izravno plaćeni da to rade. Mnogi zapadni mediji zapravo su izraelske psihološke operacije. Ne vjerujem da su iskreni. Čak i sada, kada je došlo do određenog proboja... Najveći proboj protiv njihove propagande dogodio se na TikToku. TikTok je predvodio jer su ga koristili i dijelili mladi ljudi. A sada ga je kupio Larry Ellison, najveći donator Izraela, IDF-a i AIPAC-a. Dakle, to vam je pred očima. Sve su to cionistički medijski kanali: CNN, BBC, The Guardian, The New York Times. Poznata je činjenica da su mnogi vodeći urednici The New York Timesa bivši pripadnici IDF-a, Mossada, Shin Beta ili Postrojbe 8200. Počinjete shvaćati da zapadni mediji, za koje su nam desetljećima govorili da su pošteni i objektivni, funkcioniraju kao državni mediji, ali za drugu državu.

Spomenuli ste TikTok i alternative mainstream medijima na koje smo navikli. Mlađe generacije i nove platforme promijenile su medijski krajolik. Kako na to gledate danas, 2026. godine? Dio posla već je odrađen. U kojem će se smjeru to razvijati?

Nije tajna da smo vidjeli manipulaciju algoritmima, ne samo na TikToku, nego i na Meti, Facebooku, Instagramu i YouTubeu. Čak i kad je posrijedi umjetna inteligencija. Postavite pitanje UI-ju i imate osjećaj da je programiran da vam ponudi pomno oblikovan odgovor koji podupire izraelsku propagandu. Nažalost, danas postoji velik jaz... Mediji i političke elite, koji su kompromitirani, ucijenjeni ili jednostavno služe toj propagandi, potpuno su odvojeni od običnih ljudi. Vidimo stotine tisuća ljudi koji prosvjeduju diljem Europe i SAD-a, a mediji ih sasvim ignoriraju, kao da se ništa nije dogodilo. U isti mah mediji manipuliraju narativom i izravno lažu ljudima. Dolazim s Bliskog istoka i znam kako propaganda funkcionira. Ovo je propaganda, ali s boljom produkcijom.

Cionistička propaganda na društvenim mrežama

Prije 15 godina dogodilo se Arapsko proljeće. Jedna generacija Arapa proživjela je taj povijesni trenutak. Donald Trump zemlje Bliskog istoka naziva "zemljama sukoba", da ga citiram. No mnoge generacije u arapskim zemljama prošle su kroz različite sukobe, bilo unutarnje ili su bile izložene agresiji. Nove generacije, današnji Arapi, bilo da žive u dijaspori ili u svojim zemljama, jesu li nakon svega što se dogodilo u Gazi optimističniji ili su rezignirani prema načinu na koji svijet funkcionira?

Mogu govoriti o sebi i o tome kako se osjećam. I mislim da se, iza smijeha, šala i komedije, možda duboko u sebi osjećam vrlo razočarano. Možda sam i pesimističan, jer vidim količinu novca i moći koju cionistička propaganda ima. To je poražavajuće. Ne znam... Siguran sam da ste i vi primijetili, čak i na svom Facebooku ili Instagramu, koliko je proizraelskog sadržaja. Vrlo je očito da je taj sadržaj pomno kreiran i financiran. Moj "feed" prepun je ljudi koji pokušavaju manipulirati narativom. Ne znam kako se tome možemo suprotstaviti.

Kako javnost, ljudi koji nemaju golema sredstva i utjecaj, mogu voditi borbu protiv toliko novca, moći i propagande? Već oko tri i pol godine svjedočimo tome da Izrael radi što god želi u Gazi, Siriji, Libanonu i Iranu. I čini se da će to nastaviti. Ma koliko ljudi prosvjedovalo na ulicama, vikalo ili čak glasalo na izborima, promjene zapravo nisu opipljive. Pa ne znam kako će se taj bijes i nezadovoljstvo medijima i propagandom pretočiti u stvarne promjene, jer se čini da oni nastavljaju po starom: nastavljaju ubijati ljude, raseljavati ih, prisvajati još zemlje i oduzimati ljudima slobodu i život. Nisam siguran kako će sve to završiti.

Živjeti unutar utrobe zvijeri

Živite u SAD-u i ondje ste pripadnik manjine. Kakav je osjećaj živjeti u SAD-u, imajući sve to na umu: dehumanizaciju određenih naroda, praktički čitave regije, kada je upravo SAD pokretač nekih od tih ratova ili podržava druge?

Moja se predstava zapravo zove "The Belly of the Beast", govori o tome što znači živjeti unutar utrobe zvijeri, unutar supersile koja uzrokuje i nanosi toliko boli svijetu. Sviđa mi se živjeti u SAD-u, dobra je zemlja za život i odgoj djece. Naravno da se protivim onome što vlada radi, kao i mnogi drugi. Kažu da je možda 70 ili 80 % Amerikanaca protiv američkog rata na Bliskom istoku, ali čini se da vlasti nije briga, što čovjeka navodi na pitanje: koliko je to zapravo demokracija ako ne slušaju vlastiti narod? Živim sa svojom obitelji, vodimo pristojan život. Ali uvijek postoji taj duboki bijes i frustracija zbog načina na koji se vlada ponaša u svim tim međunarodnim sukobima.

Mnogi su izgubili nadu

Kad govorimo o protekle tri godine, zapravo smo uživo gledali nezamislive i dosad neviđene razine razaranja i patnje. Mislite li da je to na neki način probudilo ljude? Ali je li istodobno i dehumaniziralo žrtve? To pitam jer postoji nešto što bismo mogli nazvati "normalizacijom nasilja". Kada ga previše dugo gledate i naviknete se na njega, ono postaje udaljenije, manje stvarno.

Da, jer količina bijesa i frustracije koju možete izraziti ima svoje granice. Kada ljudi ne vide da se stvari mijenjaju, jednostavno se isključe, jer ne možete neprestano gledati bol, razaranje i ubijanje. Mnogi su se isključili, izgubili nadu ili su frustrirani. I dalje postoje mnogi koji nastavljaju borbu i ustraju. Ali mislim da je upravo to njihova strategija: razočarati ljude, učiniti ih politički obespravljenima. Kao da im pljuju u lice i kažu da se ništa neće promijeniti. U jednom trenutku obični ljudi to više ne mogu izdržati. To je ljudski, ne možete to kontrolirati. Kada na svom mobitelu stalno gledate sve što se događa, a ništa se zapravo ne mijenja, neki jednostavno izgube nadu.

Kad govorimo o komediji, niste jedina osoba koja kroz humor i smijeh postavlja vrlo ozbiljna pitanja i otvara teške teme. U čemu je kvaka? Zašto je katkad učinkovitije doprijeti do ljudi upravo kroz smijeh?

Mislim da je smijeh vrlo moćan alat kada se koristi kako bi se kod ljudi podigla svijest oko određenih stvari. Teške i sumorne teme čini lakšima i podnošljivijima. Ali u konačnici, ograničeni ste u vezi s onim što možete učiniti. Koliko šala možete ispričati o tome? Sto? Dvjesto? Ljudi se s vremenom naviknu, pogledaju i onda nastave dalje, jer ljudi imaju svoj život. U nekom trenutku moraju nastaviti sa svojim životom. I mislim da oni računaju baš na to: da će ljudi izgubiti strpljenje

i nadu. Istina, komedija katkad može pomoći. Ali u konačnici, ta komedija ide protiv novca, moći i utjecaja. I ne znam koliko dugo možemo nastaviti s time.

"Ne znam mogu li spasiti svijet"

I za kraj... Kratko pitanje prije nego što zaključimo: da nije bilo satire i komedije nakon medicine, biste li odabrali nešto drugo?

Ne znam... Bio sam liječnik 20 godina i mrzio sam svaki trenutak tog posla. Možda bih danas bio liječnik u SAD-u, jer sam se htio preseliti onamo. Hvala Bogu, to se nije dogodilo, takav mi se život uopće nije sviđao. Satira i komedija na neki su me način spasile.

Mislite li da mogu spasiti i druge?

Mene su spasile na osobnoj razini jer su mi dale karijeru i život. Ali ne znam mogu li spasiti svijet. Mislim da ljudi romantiziraju učinak komedije i pridaju joj preveliku važnost, jer u konačnici samo možemo nasmijati ljude. Ali možemo li promijeniti stvari na terenu ili stvarnost? To nije uloga komedije, treba dovoljno ljudi koji će srušiti sve to. Ali ne znam kako bi do toga moglo doći.